Neću pisati o datumima, postignućima, karijeri jer bi za to morao tražiti po internetu i pitati za detalje svog tatu. I tada bi ovo iz sjećanja na jednog velikog čovjeka postala cijela knjiga. Draže mi je napisati par riječi koje predstavljaju crtice mog sjećanja na Bonu.

Prve slike kojih se sjećam su onako kroz maglu, iz mojeg djetinjstva, kako kroz smijeh, priče, vino, ribu, mirise ljeta, slušam graju ljudi za stolom u našem vrtu u Rogoznici. Bonetov glas nekako jači, sigurniji uzdiže se iznad drugih. Priča anegdotu sa Kornata.

________________________________________________

”Izranjam nakon dva sata ronjenja na 80 m gdje sam našao neke prekrasne primjerke (misli na crveni koralj, koji se tada još puno vadio), onako umoran i smrznut skidam opremu sa sebe. Odjednom čujem neku viku, neki neartikulirani zov. Gledam uokolo i vidim na vanjskoj strani Mane (poznati Kornatski otok gdje dubina ide direktno na 100 metara) brodicu na kojoj netko maše kao lud. Brzo palimo motor i prilazimo, prepoznajem Antu, starog Kornatara koji tu živi i samo ponekad odlazi do kopna. Maše rukama i viče, ali ništa ga ne razumijemo. Što smo bliže to on više maše i još manje ga razumijemo.

„Smiri se Ante šta se desilo?”

„O mol mili Bolne, pomagaj pomagaj!”

„Jesi dobro, zašto tako govoriš?”

„Vadla san palangal i kad odjednom škarpina veika ka moa ruka. Ja zinija, a odjednom mi iskoči dentjera. Moga san ju vidit kako tone. Molim te Bolne skoči i potragi ju.”

U tom momentu ja vraćam dvobocnik na sebe, navlačim peraje, skočim u more i zaronim.
Međutim, nakon samo par minuta izronim i pitam: Ante, a koje je boje bila, ako nađem više njih da znam koja je tvoja.

Skoro me uspio dohvatiti sa veslom, ali sam se izmakao u zadnji tren.
Kasnije smo na večeri kod njega u konobi dogovorili da dođe u Šibenik sljedeći tjedan da mu naprave novu dentjeru, do koje je u to vrijeme bilo teško doći.”

________________________________________________

Bone je bio instruktor ronjenja mome tati u starom DPS ronilačkom klubu. Tu su se upoznali i postali prijatelji zauvijek. Naše obitelji su se družile godinama i išli smo svako ljeto na ronjenje, a po zimi na skijanje. Njegove priče o ronjenju na koralje, o ljudima tog kraja, nemanima koje su vidjeli ili ulovili, ostale su duboko utisnute u moja sjećanja i jedan su od razloga zašto se i danas bavim ronjenjem.

On je imao sposobnost da na jednostavan, vedri način opiše događaje koji su kao slike ostajali upamćeni u našim glavama. 

Kao klinci, Bonetova dva sina Jerko i Milan, moja sestra Iskra i ja ”radili” smo za Boneta u ronilačkoj školi u Ražnju. To su bila za ronjenje, a sada i nas, stara vremena kada su se tek pojavili dvostupanjski regulatori i „jacketi”, ronjenje je tek počelo transformaciju iz lova i podvodnih radova u turizam.

Za svako ljeto koje smo radili dobili bi jednu zvjezdicu (ronilačku kategoriju).
Tu smo napamet naučili knjigu starog Gošovića (Stracimir Gošović – Ronjenje u sigurnosti) i kroz bezbrojne zarone, gdje smo njemačke studente Art filma učili roniti, postali ljudi od mora.

Bila su to neka, za mene posebna vremena i zauvijek sam ostao vezan i zahvalan Boni što nas je držao pod svojim ”krilom”. 

________________________________________________

Ronjenje na Mulu

Mulo je minijaturni otočić sa austrougarskim svjetionikom ispred Rogoznice. Zaronili smo na njegovoj jugoistočnoj strani gdje se nalazi jedan od najšarolikijih podvodnih zidova na Jadranu. Zid se lomi u par stepenica do 40 m dubine gdje se stijene kao prsti odvajaju i padaju do 70 m. Morska struja iz dubine uzdiže se preko tih stijena i radi idealne uvjete za rast gorgonija. ”Šuma” crvenih gorgonija prekriva dno u potpunosti, samo pokoja žuta gorgonija čini kontrast ljubičastim bojama cijelog dna.

U ta vremena još se ronilo samo sa dvobocnicima bez „jacketa” tako da smo na početku zarona bili preteški, u sredini zarona bili idealno balansirani, a na kraju prelagani.
Bone nas je vodio po dubini oko cijelog otoka i deco smo radili sjedeći na 3 m sa velikim kamenom u krilu. Jata riba od crnjuna do srdela su nas okruživala tijekom cijelog zarona, veliki gofovi bi nas svako malo došli radoznalo pogledati, škarpine su se sunčale na policama stijena, a murine su virile ispod kamenja u plićaku.
Bili smo pod morem preko 2 sata, umorni od napora i nakupljenog dušika ukrcali bismo se nazad u Dalmatinku, naš ronilački brod tog vremena. Bone je odjednom počeo govoriti ozbiljnim glasom i shvatili smo da se nešto dešava. Kada sam digao pogled vidio sam da je cijeli horizont crn i u liniji juri prema nama. Odmah smo digli sidro i krenuli prema Rogoznici, ali nas je oluja ulovila još na pola puta i valovi su se u jednom trenu stvorili svuda oko nas. Dalmatinka se propinjala, ljuljala i bacala dok smo mi držali ronilačku opremu da ne ispadne sa broda. Takoreći smo prosurfali pokraj punte od Kapelice i uplovili u sigurnost Rogozničkog zaljeva.

Iznemogli, pristali smo na mostu kod supermarketa i samo se umorno gledali bez snage za ikakvo micanje. Igrali smo sik-sak-su tko će ići u dućan po kruh. Na brodu smo imali samo jednu ulje, teču i češnjaka. Dok su dvojica rezala češnjak jedan je zaronio pod brod naći nešto iz čega možemo piti vino.

I tako smo nakon 10 minuta pili bevandu iz izronjene zdjele i močili kruh u vruće maslinovo ulje i prženi češnjak. Još danas mi je to ostalo u sjećanju kao najbolja gozba ikad. Bevanda se pila tako da smo u zdjelu ulili litru vina i pola litre vode, te nagnuli i pili dok nam se pritisak u ušima ne izjednači.

Nakon toga zaspali smo kako je god tko bio sjedio ili ležao tako da smo prolaznicima izgledali kao brod mrtvaca.

________________________________________________

Bone je bio uljepšao i obogatio naše živote iskustvima koja nam je pružio i prićama u kojima smo i mi postali akteri.
Kad se moja sestra, Iskra udavala Bone je sjedio, pod morem, za tronom sa trozupcem, malko priprjetio Aaronu (suprugu), te ih oženio kako samo mi ronioci znamo cijeniti, pod morem. Mislim da Aaron ni danas ne zna u kolikom je riziku bio u tim momentima.

Ronilački izleti, sjedenje za stolom punim školjaka i vina, smjeh i zezanje ali i učenje o brodovima, moru, ljudima, motorima, ronilačkoj opremi, definiralo je naša djetinjstva i ostalo da nas vodi kao svjetionik u ostatku života. 

Danas pokušavam dati slična iskustva svojoj djeci. 

Hvala ti Bone